Showing posts with label * Sergej A. Jesenjin (1895 - 1925). Show all posts
Showing posts with label * Sergej A. Jesenjin (1895 - 1925). Show all posts

Tuesday, 24 July 2012

Sergej Jesenjin: Sanjar

Galina A.Benislavskaya-nakon Jesenjinove Smrti
obesila se na drvetu iznad njegovog groba

Šta sam?Ko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živeo sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene reči.

"Uvek" i "ljubljena" i "pamtiću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna šta je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u seti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Šta sam? Ko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji

Jesenjin: Ispovest Mangupa

Sergej A. Jesenjin (1895 - 1925)

Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.

S.Jesenjin - Ti ne voliš i ne žališ mene

Sergej Jesenjin i Isidora Dankan

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema

S.Jesenjin - Pismo Ženi

(Jesenjin sa dvadeset i tri godine starijom,Isidorom Dankan,
čuvenom igračicom, kojom je kratko bio i oženjen)

Vi pamtite.
Vi sve pamtite, znamo,
kako sam stajao vama sučelice;
uzrujani ste išli sobom amo - tamo
i grube mi riječi
bacali u lice.

Govorili ste:
rastati se treba,
slomio vas je
ovaj život gadan.
Vama je steći svoju koru hljeba,
a meni , zna se,
da sve niže padam.

Ljubljena !
Srce niste dali meni.
I niste znali da sred toga drača
ja bijah kao konj, i sav u pjeni,
ošinut bičem smiona jahača.
Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura,
mučim se zato što ne mogu znati
kamo nas sudba događaja gura..

Licem uz lice
lica vidjet nije.
Bolje se vidi na odstojanju.
Kad more kipi ili vrije -
brod je u bijednome stanju.

Zemlja je brod !
A nju je netko
u novu slavu, život novi,
po buri, k obzorju dalekom
usmjeri, pa neka plovi.

Tko odnas nije na palubi tako
psovao, bljuvao i padao s nogu?
Malo je tih što sasvim lako
valjanje takvo podnijeti mogu.

Tako sam i ja,
uz huku voda,
no dobro znajući što radim
sišao na dno ovog broda,
jer povračanja tog se gadim.

To dno bje
ruska krčma neka
i ja uz čašu, svakim danom,
znajući, patnji nema lijeka,
ubijam sebe
u otrovu pjanom.

O, ljubljena!
Ja bijah zao
i oči su vaše
bolno sjale,
jer pred vama sam često znao
tračiti vrijeme na skandale.

Vi niste znali,
u dimu što se klati
i u životu koji šiba bura,
mučim se za to
što ne mogu znati
kamo nas udes događaja gura.

Godine su prošle,
ja sam, u dobu inom,
ne osjećam i ne mislim po starom.
I govorim za praznike, uz vino:
hvala i slava kormilaru!

Danas me neka
tiha nježnost peče.
Sjetih se vašeg umora i jada.
I evo, žurim,
hoću da vam rečem
kakav sam bio
i kakav sam sada!

Ljubljena!
Mogu ponosno da pišem,
ja nisam pao umirući
i sad u ovoj zemlji, više
od sviju, suputnik sam ljući.

Ja nisam taj
što bijah tada.
Ne bih vas mučio
ko u ono vrijeme.
Za znamen slobode
i časnoga roda
čak do Lamanchea spreman sam
da krenem.

Oprostite mi
ja znam - Vi ste druga -!
Vi provodite s mužem život čedan
i ne treba vam prošli jad i tuga.
i ja sam vama
posve nepotreban.

Nek život vodi vaš
zvijezda što plamti,
pod toplim dlanom obnovljene sjeni.
No s pozdravima
zauvijek vas pamti
poznanik dobri, vaš.
Marija, hvala!

Monday, 23 July 2012

Jesenjin: Probudi me

(soba u kojoj je Jesenjin izvršio samoubistvo)

O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.

Sergej Jesenjin: Pismo Majci

Jesenjinova Majka


Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muči:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
Nek miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
Svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

1924.
(Prevod: Dobriša Cesarić)

Jesenjin: Majčino Pismo


Kuća u Konstantinovu,u kojoj je Jesenjin rođen

Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.

Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga

No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.

Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.



No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u volispolkomu


Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."



Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom

Jesenjin: Odgovor

(roditelji Sergeja Jesenjina)

Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!

U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.

O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.

Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva --
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.

Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.

No proljeće ovo --
moju ljubav sada --
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.

No, ova rugoba --
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.

No doći će vrijeme,
mati najslađa!
i eto nama
časa željenoga!
Nismo se zalud
latili oružja:
jedan topa,
drugi - pera svoga.

Ne misli na sve to,
i na pare.
Kakva sramota?
zar si ti to, je li?
Ja nisam krava,
ni konj, ni magare,
da bi me lako
iz štale izveli.

Doći ću sam
kad pravo vrijeme svane,
kad bude trebalo
tući po planeti.
Ocu ću dati
Stvari obećane,
a tebi šal,
pa da te na me sjeti.

Sad - mećava vije,
ko hor crkvenjaka
naričući pjeva --
vijavica tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.

Sergej Jesenjin: Cveće mi veli - zbogom ostaj

Preminuo 28. decembra,1925.
u tridesetoj godini života

Cveće mi veli - zbogom ostaj,
I krunice sve niže sleću:
Njeno lice i rodni kraj
Da nikad više videt neću.

No, što ću, draga, i što znam!...
Ja videh njih i zemlju ovu,
I samrtnički drhtaj sam
Primiću kao miloštu novu.

I zato što cilj, celoga veka,
Postigoh, iduć s osmehom zdravlja -
Ja i sad stalno tvrdim, bez jeka,
Da se svetu sve ponavlja.

Nije l' svejedno - drugi će doći,
Tuga rastužit otišlog ne sme.
Ostavljenoj dragoj u tihoj noći
Drugi će lepše pružiti pesme.

I prateć pesmu dušom žene,
Draga uz drugog dragog, sred slavlja,
Setiće se možda i mene,
Ko cveta koji se ne ponavlja.