Danilo Kiš - Apolinerovi ljubavni Stihovi

Redovi pisani
na prljavim odrescima kartona
na listovima
kalendara
na koricama Mercure de Francea

brigadir 38.artiljerijskog puka
duboko u šumi
čeka odgovore

na novu godinu 1915
u vozu
između Nice i Marselja

ogromno plavo more
i jutro puno svetla
susret
na fonu rata
kiše
i očajanja

i napravi joj
prsten
od komadića bakra
nemačke granate
kalibra
77

o ta jasna slika
snaga duha
jedne Viktorije Kolone
i mistični žar
Svete Tereze

rat
ta golema drama
raspadanja
bedemi
od živog mesa

mirisni anđeo
lebdi
iznad crnog
dima

nož za hartiju
napravljen takođe od nemačkih
granata
dugmad sa šinjela
blistavo krilo
leptira

mirisni anđeo lebdi
iznad crnog
dima

Danilo Kiš - Dzojsova plavokosa devojka

Svest o goloj laži i

požar pobune

i

trešnje za horizontom

Vedra noć

na stepeništu

tramvaja

stihovi o zvezdanoj

noći

robovanje

seti

Soba slučajne žene

sa blatnjave ulice

toplo dizanje i

spustanje obnaženih

grudi

Prvi sumraci i

prljavi kvartovi

javnih kuća

Namirisana tela

i nešto

neodređeno

Čula zaluđena

pohotom

Stihovi za plavokosu

ženu

sa tramvajskog

stepeništa

Danilo Kiš - Anatomija Mirisa

Mirjana Miočinović,bivša supruga Danila Kiša

Odoratus impedit cogitationem
Sv.Bernar

evo
od čega je načinjena
samo jedna unca parfema
sa zvučnim imenom

od 9500 jasminovih
cvetova iz francuske
od 4800 ruža
takođe iz francuske
od osamdeset ruža svirepo umorenih
žeđu
u pustinjama maroka

od cveta jedne vrste perunike
koja uspeva isključivo
na plantažama blizu firence
gde su podignuti čudovišni
krematorijumi i gde se
koriste sunčane peći
da se iz cvetova iscedi
priznanje

najzad od trideset i pet fabrički
proizvedenih aromatičnih
hemikalija
koje se radi ravnoteže razmešaju
čas na jednu čas na drugu stranu
i drže na okupu duše
svih cvetova
pristrasnih
i međusobno netrpeljivih

Danilo Kiš

Danilo Kiš (1935 -1989)

Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.

Živio sam ljepše i bogatije od vas, zahvaljujući patnji i mahnitosti, pa želim i u smrt da odem dostojanstveno, kako to priliči tom velikom trenutku poslije kojeg prestaje svako dostojanstvo i svaka veličanstvenost. Moj leš će biti moja korablja, a moja smrt dugo plutanje po talasima vječnosti. Ništa u ništavilu. I šta sam mogao da suprostavim ništavilu do to, tu svoju korablju u koju sam želio da sakupim sve što mi bijaše blisko, ljude, ptice, zvijeri i bilje, sve ono što nosim u svom oku i u svom srcu, u trospratnoj lađi svoga tijela i svoje duše. Želio sam sve to da imam kraj sebe, u smrti, kao faraoni u veličanstvenom miru svojih grobnica, želio sam da bude sve onako kao što bijaše i prije toga: da mi u vječnosti pjevaju ptice. Želio sam da Haronovu barku zamijenim jednom drugom, manje beznadnom i manje pustom, da nezamislivu prazninu vječnosti oplemenim gorkim zemaljskim travama, onim što niču iz srca čovjekova, da gluvu prazninu vječnosti oplemenim kukanjem kukavice i pjevanjem ševe. Ja sam samo razvio tu pjesničku gorku metaforu, razvio sam je strasno i dosljedno, do kraja, do konsekvenci koje prerastaju iz sna u javu (i obratno), iz lucidnosti u mahnitost (i obratno), koje prelaze iz života u smrt, kao da nema međa, i obratno, iz smrti u vječnost, kao da to nije jedno te isto. Tako je moja sebičnost samo sebičnost ljudskog bića, sebičnost života, protivteža sebičnosti smrti, i moja se svijest, uprkos prividu, protivi ništavilu sa sebičnošću kojoj nema ravne, protivi se skandalu smrti kroz ovu strasnu metaforu koja želi da sakupi na gomilu ono malo ljudi i ljubavi koji činjahu taj život. Želio sam, dakle, i još uvijek želim, da odem iz života sa specimenima ljudi, flore i faune, da sve to smjestim u svoje srce kao u korablju, da ih zatvorim pod svoje kapke kada se oni posljednji put spuste. Želio sam da prokrijumčarim u ništavilo tu čistu apstrakciju koja će biti u stanju da se u tajnosti prenese kroz vrata jedne druge apstrakcije, ništavne u svojoj neizmjernosti: kroz vrata ništavila. Trebalo je, dakle, pokušati zgusnuti tu apstrakciju, zgusnuti je snagom volje, vjere, inteligencije, ludila i ljubavi (samoljublja), zgusnuti je u tolikoj mjeri i pod takvim pritiskom da zadobije specifičnu težinu koja će je podići uvis, kao balon, i iznijeti je van domašaja mraka i zaborava. Ako ne nešto drugo, ostaće moj materijalni herbarijum ili moje bilješke, ili moja pisma, a šta je to drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan život, mala, tužna, ništavna ljudska pobjeda nad golemim, vječnim, božanskim ništavilom. Ili će ostati makar – ako u velikom potopu potone i sve to – ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svjetlost i kao dalek eho. Možda će neko vidjeti tu svjetlost, možda će čuti taj daleki eho, sijenku negdašnjeg zvuka, shvatiće značenje te svjetlosti, tog svjetlucanja. Možda će to biti moj sin, koji će jednog dana izdati na svijet moje bilješke i moje herbarijume s panonskim biljem (i to nedovršeno i nesavršeno, kao i sve ljudsko). A sve što nadživi smrt jeste jedna mala ništavna pobjeda nad večnošću ništavila – dokaz ljudske veličine i Jahvine milosti. Non omnis moriar.

Danilo kiš - Đubrište

Ljudski i životinjski otpaci: nokti kose

Ženske kose koje su pucketale pod električnim dodirom češlja

Liskuni žuljeva zasecanih žiletom

Mrki lišajevi rana

Dlake s nogu iz nosa iz uva

Mirišljava mahovina ženskih pazuha

Lobanje riba

Raširene lepeze rера

Dvosekli češljevi ribljih kičmi

Ošurene kokošije glave

Crno vlažno реrје

Zgrčene kokošinje noge od voštanih krljušti

Životinjske kosti iz kojih je isisana srž

Zelena creva živine vezana u čvor

Tube ribljih kostiju slične uzorcima za igle

Dvostruki baloni ribljih mehura

Ogrizine jabuka

Koštice od šljiva bresaka lubenica

Koštice od višnje kao vitamini

Zgužvani indigo sa šiframa

Trulo voće čije meso jedu crvi kao meso ljudsko

Izgrižene muštikle od višnjevog drveta od kaučuka od ćilibara

Muštikle požutelih prstiju

Plavi žileti plave koverte za žilete tramvajske karte etikete

Papirne čipke teleprinterskih traka

Otpaci uštirkane čipke

Zlatne čaure praznih karmina kao puščane čaure

Ljuske od jajeta iz kojih su se izlegla kljunata čudovišta bez krila i repa

Poklopci pivskih flaša

Crepovi slomljenih saksija

Rogozina trula slama

Crni barjak kišobrana

Ptičji skelet suncobrana

Salvete na kojima je utisnuta posmrtna maska usana

Prazne kese od hartije koje čuvaju u svojim naborima zrna kristala kao u mekom mesu školjki

Presečena šargarepa sa svojim godovima u sredini zelenim pa sve rujnijim

Коrе od graška kao odsečene usne

Pregorele sijalice kao jaja žar-ptice (žice)

Članske karte sa svojih deset zapovesti u koje više niko ne veruje

Požutele manžete

Svilene kravate kao iščupani strukovi vodenih cvetova

Isceđene tube paste za zube

Čepovi

Fotografije snimljene pri mesečini

Karanfili koji grozno trunu

Lale narcisi gladiole

Кrinovi koji daju đubrištu svečan izgled groblja

Ekseri spajalice rajsnegle igle šrafovi ukosnice

Riđi uvojci bakarne žice

Ispražnjene hemijske olovke

Paučina najlon čarapa

Rasparene rukavice

Vezice ringle pločice

Stare cipele koje polako postaju zelene kao trava

Dečji crteži sunca i neba na koje kiša stavlja svoje potpise pretvarajući ih u remek-dela

Drečeći omoti knjiga kao krvava materica muzâ poezije

Ženske ukosnice čiji su se kljunovi mimoišli kao kljun papagaja

Pokisle trake krep-papira

Zarđale žice

Čipkasti otpaci oštraljkom oštrenih olovki

Kore oraha kao rastvorene ptičje lobanje

Trule moždine oraha poput ljudskog mozga

Cevčice od slamke i njine srozane čarape od cigaret-papira

Četke za zube u kojima je ostalo samo korenje u desnima od stakla

Kutije od lima od kartona

Staklene epruvete u kojima su ležali aspirini kao zreo grašak

Boce od mleka piva koka-kole

boce sa malecnim ustima kao u pijavice

boce zurle frule okarine

boce sa razvaljenim trbuhom kao u riba

boce sa zelenim poseklinama

boce što zaudaraju na džibru i na povraćanje

boce sa jabukom-pampurom u gubici kao u zaklanog praseta

boce sa ustima mastiljavim kao usta osnovca

kore od narandže kao koža žena između lopatica

kore od narandže sa postavom kao postava kožnih rukavica

kore hleba raskiseljene u prljavoj vodi kao u krezubim ustima staraca

isceđene polulopte limunova

spiralne opruge korâ od jabuke

Коrе od lubenica kao sveže konjsko meso na koje su

napadale velike crne muve

kore banane kao odrani muški ud

kore krompira sečene neštedimice prosto kao što se seče hleb

Smeđe pramenje prašine

Pepeo cigareta

Isceđeni opušci poput velikih belih crva koje je izleglo đubrište

Prezervativi u čijoj ljigavoj kesi trunu homunkulusi

Talasasti porcelan slomljenih tanjira

Zgužvane novine koje kasne i po mesec dana

Plastika pleksiglas

Grumenovi vate na kojima se gruša krv i gnoj

Dugmad od roga pleha i sedefa

Komadi gaze kao skinuti s đerđeva

Binde na kojima cveta cvet ženskosti

Flasteri na kojima su ostale zlatne dlake s belim korenjem

Pesme (pa i ova)

Koverte sa iščupanom ljubičastom utrobom

Маrkе crvene žute plave zelene

marke na kojima se prse državnici pesnici i osvajači vasione

marke zarobljene dodirom jezika kao što se zarobljavaju ljubavnici

marke za kojima luduju filatelisti spremni da ih balsamuju

marke žigosane kao stoka

marke opervažene čipkom

marke na kojima cveta cveće i reže lavovi

marke sa pečatima gradova

marke sa datumima kao na bocama s pasterizovanim mlekom

kako bi đubrište bilo uvek sveže

Pisma pisana na kolenima u vozu

pisma pisana na velikim pisaćim mašinama vitkim prstima

daktilografkinje prstima sa kojih je upravo polizala puter

pisma pisana dečjom rukom

pisma pisana drhtavom rukom staraca

razglednice pisane hemijskom olovkom na terasama kafana

pisma sa mandatima čuvenih hotela

ljubavna pisma od kojih kiša napravi tragediju

Đačke sveske koje treba čuvati za starost

Posmrtni plakati o kojima se nema šta reći

Salata zelen kupus zelje zimzelen

Кораr рараr karanfil karfiol

Ogrizine jabuka (opet)

Grozdovi jorgovana što se raspada veličanstveno kao izvađena pluća pušača

Krpe lastike kragne

Mušeme muslinske marame svila

Ruže

ruže koje divno pristaju đubrištu kao što pristaju i pesmi

ruže koje počinju da zaudaraju kao ljudi

ruže na koje sleću muve

ruže koje su zavijale u tanke šuštave papire vlažne ruke prodavačica

ruže koje su držane u kristalnim vazama kao zlatne ribe

ruže kojima su menjali vodu kao obloge na čelu bolesnika

ruže vezane žicom kao zločinci

ruže sa zglobovima sličnim zglobovima papkara

ruže sa lišćem tako nalik na veštačko

ruže zbog kojih sam se probudio u 3,30 noću kako ih ne bih do sutra zaboravio

Budimpešta, 1966.

Danilo Kiš - Svatovi

Iz mog doma

izlaze svatovi

Crni su mi odnijeli

Majku

a bijeli

sestru

Mome srcu jednako zvuči

pucaju li zvona

il zvone puške

Iz mog doma

izlaze svatovi.

1955.

Danilo Kiš - Biografija

Divna je pijanica bio Eduard Kon.

Imao je naočari od sjajnih prizama i kroz njih je gledao

u svijet kao kroz dugu.

I

Djetetom još morao je u školi da mokri poslije svih,

jer je bio obrezan.

Volio je nekad pekarevu kći i bio pomalo srećan.

Kada je ona doznala da je obrezan, učini joj se da ne bi

mogla s njim da podijeli postelju.

Otada je volio da zadjene platu za gudalo čardaša i da se

ljubi s Ciganima.

Zatim je – radi utjehe – zavolio Deliriju, i ona ga je uzela

u iskren zagrljaj.

II

Vjetar mu je razvijao pepeo kroz vitki dimnjak

krematorijuma, visoko, visoko...

sve do duge.

1955.

Danilo Kiš - Oproštaj s majkom

Danilo Kiš sa roditeljima-Milicom i Eduardom i sestrom Danicom

Majko! tvoj staklen pogled dušu moju muti
i režu mi zjene izlomljene bore...
Skamenjena, modra, tvoja usna ćuti,
a ja čujem tihe, nježne razgovore.

Još jednom, majko, o još samo jednom
tople prste ti u kosu mi uroni,
da osjetim, majko, u tom jutru lednom
žar ljubavi tvoje... I dok zvono zvoni,

samo jednu riječ utjehe mi kaži,
pa sklopi oko što u beskraj zuri,
osjećam da taj pogled mene traži,
dok niz svelo lice zadnja suza curi.

O, ta bi suza htjela reći mnogo:
poljubac majke što se na put sprema,
i savjet prije no se kaže ”Zbogom...”
nježnu ljubav majke koje više nema!

1953.

Danilo Kiš, Pohvala spaljivanju (1957)

Spaljivanje je neminovni pratilac svakog stvaralaštva. Da li je to uspon ili pad? Depresija ili stvaralački akt? Šta se krije u tom sadističkom i u isto vreme sentimentalnom samouništenju? Stajati nad pepelom svojih misli, nad svojom lomačom kao Veliki inkvizitor i gledati plamen na kome izgara deo nas samih. Te su lomače duha – ma koliko to izgledalo kontradiktorno i apsurdno – lucida intervalla stvaralačkog zamaha, zvezdani časovi umetnika, trenuci najviše inspiracije i, u isto vreme, depresija i ludilo, ali uvek uzvišeni stvaralački trenuci. To su luke iz kojih se plovi nadaleko. Rasterećenje balona od suvišnog balasta da se digne još više: u stratosferu, u novo, nepoznato, neviđeno. To su raskršća, obračuni sa sobom i sa svetom. Sa svetom u sebi i oko sebe. Umiranje i rađanje. Jer kao što život nosi u sebi klicu smrti, tako i smrt nosi u sebi klicu novog života. To je veliki, večni ritam sveta. Dijalektika stvaralaštva. Posle spaljene pesme napisaće se bolja, ili se neće uopšte napisati. Jer spaliti nešto nama tako blisko, nešto što je deo nas samih, nešto što je godinama bilo sraslo za nas, što je lučilo naš duh kao što školjka luči biser, što je bilo naše gledanje na svet, naš cilj i napor, i odjednom, u jednom lucidnom trenutku, uvideti da je sve to bila naša dobra zabluda, naša velika obmana, i raskrstiti s njom hrabro i odlučno, to je – stvaralački fenomen. Nemati moći da u jednom trenutku zapalimo lomaču pod sobom – to je znak pasivnosti. To je umiranje. A smrt je u izvesnom trenutku najveća afirmacija života.

Danilo Kiš, Gospodin Mak se zabavlja (1959)

"...Španska srednjovjekovna madona sa očima od dijamanata, sa veštačkim zubima od liskuna i s kosom od nedavno preminule infantkinje zvane Čedna. Presveta Deva Marija, virgo intacta, no toliko (do odvratnosti) slična svome ženstvenom biću i liku da bi je vatreni španski seljak silovao u crkvenom portalu kada se ne bi bojao – ipak – nekakve božje kazne, tačnije kada joj telo ne bi bilo – ipak – od drveta, a oči od dijamanata...
Tako su pravili nekad portrete i siluete u Španiji."
(1959)

Danilo Kiš (odlomci)

Teško je podići svoju nesreću u visinu. Biti posmatrač i posmatran istovremeno.
Onaj koji je gore i onaj koji je dole. Onaj dole, to je mrlja, senka...
Posmatrati svoje biće iz aspekta večnosti (iz aspekta smrti)
Vinuti se u visine! Svet iz ptičje perspektive!

***

Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.

***

Hteo sam da pokažem kako u vrlo različitim epohama postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti.

***

Opasno je naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje vlastito lice; jer i to je taština. Taština nad taštinama.

***

  Lična je biblioteka čovekova jedino ona koja mu je ostala u sećanju- kvintesenca, talog.

***

Parodija je neizbežna i neminovna
ako objektivnost potčinimo subjektivnim hirovima jezika

Danilo Kiš - "Enciklopedija Mrtvih"

"....No u njemu ne bejaše ničeg drugog do samo sećanje na njegov sopstveni san i njegovo buđenje, ono od pre i ovo od sada; u njemu još ne bejaše ničeg do samo nerasklopljene tame kakva zacelo beše pred stvaranje, pre postanja, kad Gospod još ne bejaše odelio svetlost od tame i dan od noći, kad još Gospod ne bejaše podvojio san od jave i javu od sna.
...i to ga sećanje prože radošću i snagom, dovoljnom da ga otrezni od sna no nedovoljnom da pokrene njegove utrudnele udove, jer ga spopade strah od sopstvenih misli u času kad namota konac svoga sećanja , kad se priseti svega što se zbilo pre ovog sna.
Dali to bejaše san? Dali to bejaše snoviđenje ili već bejahu na vratima rajskim? Beše li to kraj more i snoviđenja ili to bejaše uzašće njihovo? Ili je to uzašće njegove duše, čas kada se duša podvaja od tela, hrišćanska duša od paganskog tela, grešno telo od grešne duše, kojoj je ukazana milost, kojoj su gresi oprošteni?
Ili i to bejaše san, taj novi, zemaljski miris što prodire u njegove nosnice već otupele od dugog sna i počinka, topli miris zemlje, miris trava i miris bilja, blažen dah sveta i života što posle memljivog vazduha špilje zamirisa kao jabuka?
Zar i to bejaše san? To blaženo piće njegova duha i njegova tela, taj blesak od kojeg ne smede otvoriti oči, jer ga zviznu u čelo takvom silinom da mu se svetlost smrači mrakom crvenim i žutim, plavim i rujnim i zelenim, te morade da drži oči čvrsto zatvorene, jer mu je iza kapaka stajala rumena i topla tama, kao da beše glavu zaronio u vrelu krv žrtvenu.
Ako i to, jaoj, ne bejaše san, tlapnja tela, tlapnja očnjega vida, tlapnja mesečnjaka koji je prekoračio granice i međe noći i meseca, međe praskozorja i mesečine, pa je zakoračio u dan i svetlost izlazečeg sunca, večnog božanstva što se večno bori sa božicom Lunom, te , gle, dolazi da rastera prividnu i lažnu svetlost svrgnute božice, nenavidnice svoje; ali to bejaše svetlost! Ne treperava i slabačka svetlost koja sama sebe izjeda i troši, koja samu sebe pali i gasi, koja samu sebe goni i davi, sagorevajući u svom sopstvenom plamenu i poletu, u svom sopstvenom žaru i ugarku; ovo zaista bejaše svetlost!
....Ostavite mi to maštanje, ono mi dođe kao melem, ono bi moglo da mi obezbedi večnost u vama i sa vama....."

***

"...I sve što vam govore o njemu i njegovoj vladavini Jovan i Pavle, Jakov i Petar, sve je to laž, o počuj narode samarijski! Njihova izabrana zemlja je laž, njihov je Bog laž, njihova su čudesa lažna. Oni lažu jer im je lažan i njihov Bog u koga se kunu, stoga oni lažu u svakom času, i u ušavši tako u golemi koloplet laži, više ni sami ne znaju da lažu.
Gdje svi lažu – niko ne laže. Gdje je sve laž, ništa nije laž. Carstvo nebesko, carstvo pravednosti je laž. Svaki atribut njihovog Boga je po jedna laž. Pravedni, laž. Istinoljubivi, laž. Jedini, laž. Besmrtni, laž. I njihove knjige su lažne, jer obećavaju laž, obećavaju raj, a raj je laž jer je i njihovim rukama.
...A sad me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo svijeta, na mirijade života što se razdiru, na zvijeri što se medjusobno kolju, na zmiju koja peči lane što preživa u hladu, na vukove koji razdiru jagnjad, na bogomoljke što ubijaju svoje mužjake, na pčele što umiru poslije uboda, na bol majki koje nas rađaju, na slijepe mačiće sto ih djeca bacaju u rijeku, na užas riba u utrobi ulješure, na užas ulješure kad se  nasuče na obalu, na tugu slona kad mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu ljepotu cvijeta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja, na užas prolivenog sjemena, na nemoć ostarjelog tigra, na trulež zuba u ustima, na mirijade mrtvog lisca što se taloži u šumama, na strah tek izleglog ptića koje majka istiskuje iz gnijezda, na paklene muke gliste koja se prži na suncu kao na živoj vatri, na bol ljubavnog rastanka, na užas gubavaca, na strašnu metamorfozu ženskih sisa, na bol slijepaca..."