Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan. Tašte su suze, a jadikovke ublažiti neće gorki san. Podaj se pjanom vetru života, pa nek te vije bilo kud; pusti ko listak nek te mota u ludi polet vihor lud. Leti ko lišće što vir ga vije za let si, dušo, stvorena. Za zemlju nije, za pokoj nije cvet što nema korena.
Ima čistih ruku koje oprez čuva,
prebijelih ruku što čuvaju čistoću,
strogih ruku gospâ punih mira snova,
samih, ko da brane nevinost i zloću.
Tašti naš je dar da sanjamo o njima
Svejedno će blijede ostati tek kreda.
I neće se ruke uprljati snima,
niti smjeti na njih da se dugo gleda.
Na njih neće duge, trak ni paučine.
Jer su okovana prošlost drugog vijeka,
i prsten će tijesan da uzalud sine,
jer je krug unatrag ono što ih čeka.
Na tom šetalištu nema želja paše,
to su rijetki bljesci s okna mrtvim gradom,
oholi oltari koji pogled plaše,
samo je opažač otkrio ih kradom.
I u svojem vijeku ograđene zidom,
udaljene ruke štiti klauzura.
Nisu dopušteni prolaz slika vidom,
jedan hladan toranj s kog ne kuca ura.
To su srca dana, da paraju srce,
kutije dragulja kojih se ne maša,
magnetički poli što ih kriju vrpce,
pandže za sve laske, nož za srca naša.
One brane svakom da ih malo voli,
s tvrdim odlukama da i uzdah kazne,
nepristupna ždrijela sred planina golih,
sklopljeni sindžiri, svijetle sablje mazne.
Neosjetne ruke slijede zakon sluha,
stegnuto se kreću po diktatu reda.
Tuđe su i fine ko diskretna uha
u kojima romon krvi znaka ne da.
Jesu li to prsti uskrsli iz groba
iz bjeline snijega lika opatica?
Jesu li to šape iz svečanih roba
slika starih što od sunca brane lica?
Stroga briga koja sputava svoj pokret
paskom oslobađa tajnu melodiju,
i tako je rijedak i tih zvučni okret,
da nam hijeratičke geste ne dodiju:
Njih se ja spomenuh na crti davnine
kao dočarana praga blagog Orka,
kad mi na vrh čela zvučan potez sine,
ravna ruka s lukom Gerarda Ter Borcha.
II
Kada je dirnula tipku krenula se soba,
ruža je propupala u bašti,
dva mrtva oka sinula su usred groba,
pjesnik je napisao stih u mašti,
prozor se stao da lašti.
Lica su mijenjala boju, neka su sjala,
a druga su postala žuta.
Velika hostija Sunca je u Ocean pala,
planuo lampion nad pragom i fenjer usred puta,
prošaptala trava iz kuta.
I djevojka se sjetila davnoga putovanja;
čula je harmoniku koja plače u luci,
pamučni oblak šuštao je usred granja,
a ona je imala krijesnice u ruci
i bila je sve tanja.
I bilo je kao da je golubima udijelila hljeba,
i bilo je kao da su gladni blagovali jelo,
a jedna tužna soba napunila se neba
i svetački vijenac resio je bolesničino čelo.
Na ulici su prosjaci dobili milostinju,
jedan sebični dužnik sjetio se duga,
jedan meteor ukazao se u Postinju,
za srce je postala jednaka radost i tuga,
jedna blistava pruga.
Jedna dver se otvorila u gostinju,
jedna frula ozvala se usred luga,
i zlatne prame patnice uresila je duga.
Od zvijezda je glazba satkala odijelo,
u oku su nikle dvije-tri slutnje nove,
a duša je čežnjom obnovila tijelo,
labudi jezerom počeli da plove.
Čuj! Iz dna noći sova dušu zove.
Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.
No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...
Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme....
Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo--
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta....
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.
Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost
"osjećaj književne genijalnosti u recepciji protivurečnosti,
ozračju ponosa i muškog dostojanstva",
nesumnjivo,najznačajnije Ime hrvatske književnosti dvadesetog veka
(5.jul, 1891 – 12. novembar, 1955)
~Nešto i za mene ~
Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane za mene. Neka se braća ogriju na mome žaru, tajnih suza ne povjeravam nikomu. Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je neću kratiti. Ali na stravičnome drumu što vodi u ponore ja hoću da ostanem sam.
