Danilo Kiš

Danilo Kiš (1935 -1989)

Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.

Živio sam ljepše i bogatije od vas, zahvaljujući patnji i mahnitosti, pa želim i u smrt da odem dostojanstveno, kako to priliči tom velikom trenutku poslije kojeg prestaje svako dostojanstvo i svaka veličanstvenost. Moj leš će biti moja korablja, a moja smrt dugo plutanje po talasima vječnosti. Ništa u ništavilu. I šta sam mogao da suprostavim ništavilu do to, tu svoju korablju u koju sam želio da sakupim sve što mi bijaše blisko, ljude, ptice, zvijeri i bilje, sve ono što nosim u svom oku i u svom srcu, u trospratnoj lađi svoga tijela i svoje duše. Želio sam sve to da imam kraj sebe, u smrti, kao faraoni u veličanstvenom miru svojih grobnica, želio sam da bude sve onako kao što bijaše i prije toga: da mi u vječnosti pjevaju ptice. Želio sam da Haronovu barku zamijenim jednom drugom, manje beznadnom i manje pustom, da nezamislivu prazninu vječnosti oplemenim gorkim zemaljskim travama, onim što niču iz srca čovjekova, da gluvu prazninu vječnosti oplemenim kukanjem kukavice i pjevanjem ševe. Ja sam samo razvio tu pjesničku gorku metaforu, razvio sam je strasno i dosljedno, do kraja, do konsekvenci koje prerastaju iz sna u javu (i obratno), iz lucidnosti u mahnitost (i obratno), koje prelaze iz života u smrt, kao da nema međa, i obratno, iz smrti u vječnost, kao da to nije jedno te isto. Tako je moja sebičnost samo sebičnost ljudskog bića, sebičnost života, protivteža sebičnosti smrti, i moja se svijest, uprkos prividu, protivi ništavilu sa sebičnošću kojoj nema ravne, protivi se skandalu smrti kroz ovu strasnu metaforu koja želi da sakupi na gomilu ono malo ljudi i ljubavi koji činjahu taj život. Želio sam, dakle, i još uvijek želim, da odem iz života sa specimenima ljudi, flore i faune, da sve to smjestim u svoje srce kao u korablju, da ih zatvorim pod svoje kapke kada se oni posljednji put spuste. Želio sam da prokrijumčarim u ništavilo tu čistu apstrakciju koja će biti u stanju da se u tajnosti prenese kroz vrata jedne druge apstrakcije, ništavne u svojoj neizmjernosti: kroz vrata ništavila. Trebalo je, dakle, pokušati zgusnuti tu apstrakciju, zgusnuti je snagom volje, vjere, inteligencije, ludila i ljubavi (samoljublja), zgusnuti je u tolikoj mjeri i pod takvim pritiskom da zadobije specifičnu težinu koja će je podići uvis, kao balon, i iznijeti je van domašaja mraka i zaborava. Ako ne nešto drugo, ostaće moj materijalni herbarijum ili moje bilješke, ili moja pisma, a šta je to drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan život, mala, tužna, ništavna ljudska pobjeda nad golemim, vječnim, božanskim ništavilom. Ili će ostati makar – ako u velikom potopu potone i sve to – ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svjetlost i kao dalek eho. Možda će neko vidjeti tu svjetlost, možda će čuti taj daleki eho, sijenku negdašnjeg zvuka, shvatiće značenje te svjetlosti, tog svjetlucanja. Možda će to biti moj sin, koji će jednog dana izdati na svijet moje bilješke i moje herbarijume s panonskim biljem (i to nedovršeno i nesavršeno, kao i sve ljudsko). A sve što nadživi smrt jeste jedna mala ništavna pobjeda nad večnošću ništavila – dokaz ljudske veličine i Jahvine milosti. Non omnis moriar.