Showing posts with label * Percy Bysshe Shelley (1792-1822). Show all posts
Showing posts with label * Percy Bysshe Shelley (1792-1822). Show all posts

Thursday, 24 May 2012

P.B.Šeli


Ej, zdravo duše vedrine!
Ti si od ptice više,
kad s neba, il s visine,
sipaš pesama kiše
što ti se lako same u srcu uskladiše.

Sa zemlje hitro se dižeš
ko požar se razgaraš,
i uvis daleko stižeš,
plav bezdan krilom paraš,
pa pevajući kružiš, kružeći pesmu stvaraš.

Kad sunce, što oblak grli,
s bleskom na zapad mine,
čitavo biće ti hrli,
u grimiz koji sine,
ko bestelesna radost kad prvi put se vine.

Večer se rumena, rana,
topi oko tvog leta;
kao u svetlosti dana
zvezda što nebom šeta
nevidljiv si, al poj tvoj stiže do našeg sveta,

taj kliktaj, britak ko strele
srebrnih meteora
koje se izgube bele
čim grane bela zora,
pa ne vidi ih čovek, al osetit ih mora.

Ti glasom nadvladaš tvojim
tišinu zemlje, zraka,
ko mesec zrakama svojim
što svlada carstvo mraka
kad usred noći mrkle provali iz oblaka.

O, da l si ko stvari druge?
Šta ti je najsličnije?
Čak ni iz oblaka duge
kaplja kanula nije
sjajna ko pljusak što je te tvoje melodije.

Ko pesnik si što, u svoje
misli skriven sjajne,
bezbrižnim ljudima poje
stihove veličajne,
pa osećati počnu nemir i nade tajne;

ko deva gospodskog soja
koja na kuli gore
u noći nedra svoja
leči od ljubavne more
svirkom, slatkom ko ljubav, što plavi njene dvore;

ko svitac ti si od zlata
koji, kad dolja miri
rosom što noću se hvata,
prozračnu svetlost širi
kroz travu što ga štiti da iz nje ne proviri;

ko ruža u žbunu svome
koju su vetri svili
pa se u igranju tome
do besvesti opili
slatkim mirisom njenim lopovi teškokrili.

Zvuk pljuska što s premaleća
sav travin rasvetli soj,
bokore rosnoga cveća
i drugo na zemlji toj -
vedro, blistavo, cveće - tvoj je prevazišo poj.

Kakve su radosti silne
u to srce ti stale?
Zemaljske pesme umilne,
što vino i ljubav hvale,
takav božanski zanos još nikad nisu znale.

Pevanja pobedna razna
il hor što svadbu prati
hvalisanja su tek prazna
ne mogu uz tebe stati;
nedostaje im nešto, al šta - teško je znati.

Gde li se napev tvoj rodi?
Ko li mu izvore znade?
U gori, polju il vodi?
Il ti ga nebo dade?
Il ljubav tvoje vrste? Zar ti ne znaš za jade?

Ta radost žarka i čedna
ne pozna opadanja:
ne tišti tebe ni jedna
bol mučnih osećanja:
ljubiš - al ne znaš tugu sitog ljubavnog stanja.

Kada ti budne il snene
misli o smrti sude,
za te su istine njene
lepše no za nas ljude,
zato tvoj napev može ko kristal čist da bude.

Dok kraj nas godine teku,
duh za nestvarnim žudi;
osmeh nam uvek bol neku
krije što tišti grudi;
najslađom pesmom našom najveća tuga bludi.

pa i da možemo lako
strah, mržnju da prezremo,
da smo se rodili tako
da suze ne prospemo,
ipak ne bismo mogli tu radost da stignemo.

Više neg svirka draga,
ritma punog miline,
više od knjiškoga blaga
bile bi te veštine
pesniku svakom, ptico, što gledaš tle s visine!

Kada bi meni ti rekla
pola radosti svoje
skladna bi ludost potekla
s obadve usne moje,
i svet bi mene slušo ko ja te pesme tvoje.

Sunday, 20 May 2012

P.B.Shelley - Posvećeno....

Mary Wollstonecraft Shelley


Ta pogledaj me - ne krij oči svoje
nek ljubavlju se iz mog oka hrane;
ona je slika te lepote tvoje
što k'o odblesak u mom umu grane.
Ta prozbori mi - tvoj je glas k'o jeka
iz srca moga, pa mi uho čuje
da već me ljubiš. K'o gospa si neka
kraj ogledala što o sebi snuje,
o svome licu koje u njem' gleda.
Ja crpem život dok te okom pratim,
a slatko to je. O, kako si nežna
kad žališ mene što toliko patim.

1815.

Percy Bysshe Shelley - OZIMANDIJAS

Percy Bysshe Shelley (1792-1822)

Reče mi putnik neki iz drevne zemlje jedne:
„U pustinji još leže ogromne, i bez tela,
dve noge od kamena, a ko potražit’ htedne,
videće tu i glavu; bore njenog čela
i usne iskrivljenog od zapovesti ledne
znak su da vajar vide sve strasti toga cara
– i srce mu okrutno i šaku koja pleni –
pa ureza ih tako u kamen s mnogo dara.
A na postolju samom ovakav natpis ima:
„Ozimandijas ja sam, svi klanjaju se meni.
Gledajte dela moja i strepite pred njima!“
To ostalo je samo, a gde kip beše slavan
sad ruševine leže sve smrskane na tlima;
oko njih na sve strane pust pesak leži ravan.“