1
Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza;
a duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.
2
I krenem, i rodna kob
sve dublje me koreni.
I kriknem,
i u srce kao nož
rođeni zarije se krik.
3
I krvlju tu pa tu
materom u krug.
A svićem sa zorama,
a s večeri setno
nestaje me za gorama.
4
I nemo iz tvari tugom
objavi se drug.
I tugom zacvrkuće tica
i zazeleni lug.
5
I sekira kad ljuto
zaseče dub:
i jagnjetu vuk — kosti kad mlavi zub;
nemo sve svemu tugom
verni ostane drug.
6
Sloboda robu — odbegnem daleko,
a sve dublje tu.
I blagoslov što grobu
kolevci prokletstvo neko —
odužiti dug.
7
Sve zove —
ostajem.
Korenom u kamenu
tuzi zatvaram krug.
8
Patniku iz tiha srca
to čudno pukne zore cik.
I čudno,
na ramenu sebi,
svetli svoj sagleda lik.
9
Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza.
A duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.
ON
1
Triput ko prutem
prasnulo o vrata.
Na smrtni rodi se znak,
da živi mrenjem.
2
Sin, a koprivom,
kao kćer je,
triput, za alčicu od zlata,
nažari mu baba uvo,
i životom kao smrću
da je jak.
3
I od kamen mu sudbine,
i od čelik-veka,
mekano da paperje,
da zlatali zvek.
4
I da sila mu je data,
bodar iz neprebol-dubine,
izroni li,
svima da je za lek.
1
Triput ko prutem
prasnulo o vrata.
Na smrtni rodi se znak,
da živi mrenjem.
2
Sin, a koprivom,
kao kćer je,
triput, za alčicu od zlata,
nažari mu baba uvo,
i životom kao smrću
da je jak.
3
I od kamen mu sudbine,
i od čelik-veka,
mekano da paperje,
da zlatali zvek.
4
I da sila mu je data,
bodar iz neprebol-dubine,
izroni li,
svima da je za lek.
No comments:
Post a Comment