A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je
onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo,
uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo,
drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo,
mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet
na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne
možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji
smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova,
na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se
lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje
smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo to onda mi?Lude?Nesrenići?Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud.Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom.Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća pa i ova ljubav.
No comments:
Post a Comment