Monday 31 October 2011

Sima Pandurović -Svetkovina


Sima Pandurović (1883 - 1960)
 
Sišli smo s uma u sjajan dan,
Providan, dubok, - nama, draga, znan;
I svetkovasmo ocepljenje to
Od muka, sumnje, vremena i sto
Rana što krvave ih vređao je svet:
Ljubavi naše plav i nežan cvet.

I opet sila zgrnulo se seta

U bolnički nam mirisavi vrt;
Posmatra gde se dvoje dragih šeta,
Srećno, i hvale onaj život krt
Što ostavismo. Daleko od njih
Sad smo, a oni žale mir naš tih.

Oni baš ništa nisu znali šta

Dovede tu nas. - U cveću smo išli,
Slaveći strasno osećanja ta,
Zbog kojih lepo sa uma smo sišli.
U novom svetu dobro nam je sad,
A svet o njemu dobro i ne sluti;

Sumnja u ljubav - najteži nam jad -

Mino i čase blažene ne muti.
Iz prošlih dana ljubav i znak njen
- Spojenost srca - ostala nam još
Naš život ovde svetao je tren,
Srdačan, krotak. Onaj život loš

U kome znanci, rodbina ostaju,

Nevinost našeg ne poznaje sveta;
Životno vino, srž nedostaju
Njima, a glava njihova im smeta.
A naših srca jedan isti zvuk
Beleži draži i vremena huk.

Jer mi smo davno, verna draga, - je li? -

Iskidali konce što nas vežu
Za prostor, vreme, tonove i boje,
- Lance života što zveče i stežu;
Jer mi smo možda, sami tako hteli
Rad ljubavi nam i rad sreće svoje.

I gledaju nas zato što idemo

U košuljama belim parkom ovim,
Gde bolnički se miris širi jak;
Ne znaju dražisa životom novim,
Ljubavi naše neumrle znak.
... Gle! očima im trepti rosa nemo...



No comments:

Post a Comment