| (roditelji Sergeja Jesenjina) |
Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!
U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.
O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.
Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva --
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.
Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.
No proljeće ovo --
moju ljubav sada --
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.
No, ova rugoba --
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.
No doći će vrijeme,
mati najslađa!
i eto nama
časa željenoga!
Nismo se zalud
latili oružja:
jedan topa,
drugi - pera svoga.
Ne misli na sve to,
i na pare.
Kakva sramota?
zar si ti to, je li?
Ja nisam krava,
ni konj, ni magare,
da bi me lako
iz štale izveli.
Doći ću sam
kad pravo vrijeme svane,
kad bude trebalo
tući po planeti.
Ocu ću dati
Stvari obećane,
a tebi šal,
pa da te na me sjeti.
Sad - mećava vije,
ko hor crkvenjaka
naričući pjeva --
vijavica tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.
No comments:
Post a Comment