Dzon Kits - Oda slavuju

I
Srce boli, muči utrnulost snena
Moje čulo ko da kukute sam pio,
Il iskapih mutan opoj, prije trena
Kada sam u Letin zatvor uronio:
To ne zbog zavisti na tvoj udes srećan,
Već što me presrećnim čini sreća tvoja -
Kad ti, lakokrila Drijado drveća,
U nekom melodičnom spletu
Zelenila bukvi, i sjenki bez broja,
Lako, punim grlom, pjevaš pjesmu ljetu.

II
O da gutljaj berbe, što u dubinama
Zemlje hlađena je dugo, i što daje
Okus Flore, selske zeleni, pjesama
Provansalskih, plesa, veselja pod sjajem
Sunčanim, da pehar, toplog juga što je
Pun, sa hipokrenskim* rumenilom pravim,
S bisernim mjehurjem što iskri uz sami
Rub i usta purpurne boje,
Ispijem i svijet, nevidiljv, ostavim
I s tobom u šumskoj da nestanem tami.

III
Nestanem, iščilim, posve zaboravim
To što ti u lišću nikad nećeš znati:
Klonulost, groznicu, brigu što se javi
Tu gdje jedan drugog slušamo stenjati,
Gdje kljenut sijede, zadnje vlasi hude
Trese, mladi blijede, ko avet se tanje
I mru, i gdje misliš - da pun tuge budeš,
Očaja s okom od olova,
Gdje oko Ljepote brzo gubi sjanje,
Za njim tek do sjutra čezne ljubav nova.

IV
Bježi! jer tebi će donijet me sila
Ne s panterama Bahove kočije
Nego poezije nevidljiva krila,
Premda tupi mozak smeta i koči je.
Već sam s tobom! Noć je blaga, i na tronu
Možda je Kraljica Luna, i sve njene
Zvjezdane je vile okružile, ali
Tu nećeš nać svjetlost, sem onu
Kojom, s neba, lahor mrakove zelene,
Krivudavih staza mahovinu, zali.

V
Ne mogu cvijeće vidjet pod nogama,
Ni kakav blag tamjan lebdi oko granja,
Ali svu slast slutim, sred mirisnih tama,
Koju u to doba godišnje poklanja
Mjesec travi, česti, i gloga bijelog
Grmu, divljoj voćki, šipku pastoralnom,
Ljubicama čija svenuća su laka,
Prvome čedu maja zrelog:
Mošus-ruži, s rosnim vinom, zujnom stalno
Stjecištu kukaca za ljetnjih sumraka.

VI
Ja u tami slušam; i često bjeh prije
Napola zaljubljen u smrt-olakšanje,
I imenom nježnim u mnogoj pjesmi je
Zvah da uzme u zrak mirno mi disanje;
Sad više no ikad čini se da mrenje
Raskoš je: u ponoć izdahnuti lišen
Svih bolova, dok se sve u tvojoj duši
Izliva s takvim ushićenjem!
Još bih ti pjevao, no zalud mi uši -
Bus postaše za tvoj rekvijem uzvišen.

VII
Za smrt se, besmrtna Ptico, ti ne rodi!
Nema naraštaja gladnih da te guše;
I glas što ga slušam, dok ova noć hodi,
U stara vremena car i luda čuše:
Možda taj poj k srcu tužnom put napravi
Rutinom, kad čežnjom za domom morena,
Stajaše, sred tuđeg žita, u suzama;
Taj što čarna okna zatravi,
U pjeni pogubnih mora otvorena,
U izgubljenim vilinskim zemljama.

VIII
Napušten! ko zvono već je sama riječ:
Otrgnu od tebe i sebi me vrati.
Zbogom! Mašta tako, kakav glas je bije,
Vilenjače varljiv, ne može varati.
Zbogom! Tužna himna gine svrh livada
Blizih, nad potokom tihim, uz bregove
Strme, put susjednih dolinskih dubrava
Duboko se zagnjuri sada:
Je li to vizija, il san budan? Ove
Glazbe je nestalo: - bdim li ili spavam?