Sunday 3 November 2013

Miloš Crnjanski: PLES

Young Woman Knitting, ca. 1883
Berthe Morisot

O, pustili smo svuda duše
i, eto, vraća se samo strast nevesela.
Odosmo po ćilimovima dragih tela
u nebesa, što nas izmeniše.
U blage žalosti pređe zanos ludi,
u tišine jutarnjih oblaka,
razočarano telo, vitko od žudi.

I užas lica, strasnih, davno
pokrila je magla,
kao mesečev lik,
što se javlja u nadzemaljskoj seti,
žut, kao obrazina zlatna, tavno,
u grobu, nad kojim se bela sen aveti,
bela sen neveste,
u beskraj za navek nagla.

Sve posta nestvarno,
što u ljubavi čine i činim;
i život, ko pusto polje kud vetar ječi,
pokrismo snegom praštanja svemu,
poljupcima zbunjenim i novim.

Pa, eto, ipak, tragom se njinim
kupi čemer i u zorama ovim,
kad više okovan, nag niko ne kleči.
I duša zagledana, nevesela,
pokriva dim, pruge radosti i plesa,
što u beskraju igraju nebesa,
opet samo teškim, grimiznim plaštom
strasnoga tela.

1922.

B. Breht - ROĐENIMA POSLE NAS



1.
Zaista, živim u mračno vreme!
Bezazlena reč je glupa. Bezbrižno čelo
Znak je neosetljivosti. Onaj ko se smeje
Samo još nije primio
Užasnu vest.

Kakvo je to vreme u koje je
Razgovor o drveću gotovo zločin
Zato što podrazumeva ćutanje o tolikim zlodelima!
Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu
Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje
Koji su u nevolji?

Istina: još zarađujem za život.
Ali verujte mi: pukim slučajem. Ništa
Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem.
Slučajno sam pošteđen. (ako me napusti sreća,
Biću izgubljen.)

Kažu mi: Jedi i pij! Budi srećan što imaš šta!
Ali kako da jedem i pijem
Kad ono što pojedem otimam gladnome,
A čaša vode koju popijem nedostaje žednome?
A ipak jedem i pijem.

Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.
Ja sve to ne mgu:
Zaista, živim u mračno vreme!

LJUBAVNA PESMA - R.M. Rilke

by Marcus Stone.

Kako da dušu sputam
da se tvoje takne?
Kako, mimo tebe,
da njom da grlim
druge stvari i daljine?
Ali, rado bih je sklonio
na neko zaboravljeno mesto
usred tmine
u neki izgubljen kut,
u kom neće je tvoje
njihati daljine.

ali, ipak, sve što dodirne
nas dvoje
ko gudalo nas
nekako spaja
koje iz dveju struna
jedan mami glas.

Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.

Saturday 20 July 2013

A. Šantić - Emina

Skulptura "Emine"
(poklon grada Velika Kladuša Mostaru)

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!...

1903.

A. Šantić - PRETPRAZNIČKO VEČE



Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,
Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.
Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,
Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...

I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:
"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...

1910.

A.Šantić - NE VJERUJ

.


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!

1905
.

A.Šantić - PROLjEĆE



Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...
Zato nemoj, draga, da te san obrva!

Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!

1906.

A.Šantić - O klasje moje...




O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi

I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...
Svu muku tvoju, napor crnog roba,

Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...
I niko neće čuti jad ni vapaj -

Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!
O klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

1910.

A.Šantić - Molitva



Veliki Bože Istine i Pravde,
Koji me diže iz gnusnoga kala,
U krvi oganj, u ruci mač dade,
I reče: "Prkosi vihorima zala!"

Bože, koji si u prostor beskrajni
Dao mi svijet, koji ne zna niko,
U dušu moju unio luč sjajni
I na bolove me i stradanja svik'o...

Daj mi u srcu kap tvoje milosti
I stišaj buru podivljale ćudi:
Da mogu praštat gonjenja i zlosti,
I cio svijet prigrlit na grudi...

1913.

A.Šantić - Ostajte ovdje

Na fotografiji sede: Svetozar Ćorović,Simo Matavulj,
Aleksa Šantić i Janko Veselinović

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na nijemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...